Mozak informacije o sopstvenom tijelu i okolini tumači na neadekvatan način i samim tim dijete nije u stanju da upravlja sopstvenim ponašanjem i da uči.
Razlog tome je što kod neke djece nije dobra sinhronizacija između prijema i obrade, odnosno tumačenja čulnih informacija. Zato dolazi do nesvrsishodnih, dezorganizovanih i neočekivanih ponašanja koja nisu u skladu sa uzrastom ili sa datom situacijom u kojoj se dijete nalazi. Mozak informacije o sopstvenom telu i okolini tumači na neadekvatan način i samim tim dijete nije u stanju da upravlja sopstvenim ponašanjem i da uči.
U osnovi je poremećaj u senzornoj obradi (PSO). To je neurološki problem koji prouzrokuje neefikasnu obradu informacija koje stižu iz čula što daje pogrešnu sliku o onome šta se dešava u tijelu i okolini.
U zavisnosti od toga, koji čulni sistem je u disfunkciji mogu se prepoznati ponašanja koja nam govore da je dijete previše osjetljivo, nedovoljno osjetljivo ili traži sve više čulnih senzacija.
Poremećaj senzorne obrade (PSO) u najranijem uzrastu se ogleda u teškoćama u vezi spavanja, hranjenja i sposobnosti djeteta da se samostalno umiri. Tim bebama je kasnije teško da odlože zadovoljstvo (nemogućnost da sačekaju da im se pripremi flašica sa mlekom kada su gladne), jako se uznemire ako im neko uzme igračku, ako padnu neophodna im je pomoć odraslog da se umire. Teško se adaptiraju na vrtić, promjenu grupe ili vaspitačice.
Kod starije dece koja su previše osteljiva uočava se odbrambeno ponašanje: izbjegavanje fizičkog kontakta, odbijanje da učestvuju u svakodnevnim aktivnostima ili za njihov uzrast netipičan, prenaglašen način reagiranja na podražaje koje primaju putem čula dodira, sluha, vida ili tokom kretanja. Tako na primer na uzrastu između 2. i 3. godine očekujemo radoznalo dijete, željno da istražuje, međutim imamo ispred sebe dijete koje ne voli kretanje, dijete koje ne bira rado loptu kao rekvizit za igru, izbegava zajedničku igru sa vršnjacima, što nije tipično za ovaj uzrast. Kada ih navedemo na ovakve aktivnosti, djeca ih odbijaju, ali ne zato što NEĆE nešto da urade, već zato što NE MOGU. Odrasli ovakva ponašanja djece najčešće karakterišu kao lijenjost ili nezainteresiranost.
Nedovoljno osjetljiva djeca ne osećaju bol, ne plaču i kada se jako udare, ne obraćaju pažnju na grube teksture (odjeća i predmeti), u vrtiću se vaspitači žale da grizu i udaraju drugu djecu, bacaju igračke. Imaju poteškoće u savladavanju govora, a u školskom uzrastu se guraju i sudaraju sa vršnjacima na odmoru, skaču i trče neprekidno, ne mogu mirno da sede, vrte se u klupi, pažnja im je loša, nemarni su prema svom izgledu, nespretni su i sl. Obično ih okarakterišu kao hiperaktivnu decu. Ostavljaju utisak da im čulne senzacije ne privlače pažnju zato što njihov mozak vrlo malo ili čak uopšte ne registruje čulne nadražaje.
Iz ovoga se može zaključiti da se kod djece sa PSO (poremećajem u senzornoj obradi) problemi odražavaju u svim sferama njihovog razvoja. Sve počinje od nemogućnosti samoregulacije, poremećaja spavanja, teškoća uspavljivanja i hranjenja, a kasnije se održava na pažnju, učenje, čitanje, pisanje, računanje, kretanje, koordinaciju, svesnost u vezi sopstvenog tijela, govor, jezik, druženje, emocije, samopoštovanje, samokontrolu, samostalnost. Ono što može posebno da ih obeshrabri je činjenica da rastu u sredini koja ne razume njihove specifične senzorne potrebe.
Dobra vest je da se na ovu vrstu poremećaja može uticati, što prije to bolje. Naročito mogu da pomognu roditelji i nastavnici jer su oni stalno u kontaktu sa dijetetom. Njihova pomoć se ogleda u tome da nauče kako da postupaju sa njima, kao i da nauče dijecu kako da prepoznaju svoje osnovne senzorne potrebe. Ukoliko nisu u mogućnosti to sami da učine, zbog nedovoljno informacija, preporuka je da se obrate stručnjacima, dodatno obučenim pedagozima i/ili terapeutima za senzornu integraciju. Certifikovani SI pedagozi i/ili SI terapeuti procjenjuju i određuju senzorni profil djeteta. Na na osnovu tih informacija, u konsultaciji sa roditeljima, dijete se uključuje u tretman senzorne integracije sa prethodno postavljenim ciljevima koji su u skladu sa očekivanjima roditelja. Tretman se sprovodi u sobama za senzornu integraciju. U njima se dijete, uz stručno vođenje SI pedagoga i/ili terapeuta, igra u prethodno pripremljenom okruženju koje je u skladu sa njegovim senzornim profilom i koje mu omogućava mnoštvo senzo-motornih iskustava. Nakon određenog broja tretmana radi se kontrolna procjena. Roditeljima se pruža podrška u smislu praćenja i savetovanja u vezi primjene senzornog režima u svakodnevnim životnim aktivnostima.